enis_i_lim

Dva dana u kontinuitetu pada nam kiša i snijeg. Iako se nalazim u Sarajevu, i pored ovakvog vremena nemam srkleta. Naprotiv, zahvaljujući prelijepim ljetošnjim limskim sjećanjima, izgoreh od aška i šideta. Gledam Enesa, sina Kemala Zaimovića kako se brčka u bukovima Preporučne, odmah ispod Male i Velike Ćabe. Iako momčina u najboljim godinama, lice kao u djeteta. Začuđujuće – gledam ljudinu, a vidim bezazlenu dušu i dah kako uživa u bukovima.


„Kako si amidža Ibrahime?“


„Kako mogu biti kad vidim takvu ljepotu. Nema razlike između tebe i Lima. Takav sklad prirode i insana teško je vidjeti u ovom pomahnitalom materijalnom svijetu punom mržnje i podijeljenosti.


Vrati me šezdeset godina unazad. Evo se osjećam kao dijete. Čini mi se da smo isti po pameti i godinama. Šta veliš?“


Smijeh.

„Hajde, bujrum, pridruži mi se.“


Onako obučen, samo sazuh papuče i skočih na glavu.


Aman ljepote, kakvo more i bakrači, pomislih.


Kao da mi pročita misli, Enes će: „Kaka Lim, a Ibrahime,“ i opet prasnu u smijeh i zapjeva koliko ga grlo nosi: „Šta se ono na Sinjavcu bijeli, Gornjomahalci šator razapeli…“


Poslije pola sahata paftanja, izađosmo na obalu. I pored kompletnog plažnog mobilijara koji Enes svakodnevno nosi sa sobom, legosmo na vruć oblutak limskog kamena. Zatvorih oči i tiho zapjevah:
„Ibrahim-bega vode svezana,
Svezana vode da ga objese…“


Rekoh li na početku ovog kazivanja da u Sarajevu već dva dana pada kiša i snijeg. Nek pada i treba da pada, vakat je. Kad bi tako padale vlade i nama građanima bilo bi bolje. Sve dok nam bude da – sjaše Kurta a uzjaše Murta nema dobra ni „nama“ ni „vama“.


Dozovimo se pameti, ne dozvolimo da nas još trideset godina prave budalama. Ovako kad „osvježi“, dobro je samo – njima, tamo njima.


Piše: Ibrahim Čikić


Izvor: PCNEN