Sve je prolazno…čuli smo to mnogo puta i moramo se pomiriti sa tom činjenicom da smo svi mi samo putnici na ovom dunjaluku (svijetu) koji čekamo svoj vozni red sa željom da se on i poštuje.


A život ide dalje. Teška i trnovita je životna staza. Još niko nije upio opojni miris ruže a da prije toga nije osjetio bolni ubod njenog trnja.


Jedini dozvoljeni opijum je ljubav. Zato budite njome opijeni. Volite partnera, volite ljude, volite život. Budite zaljubljeni i ljubav darujte. Ne košta vas ništa a osjećaj je divan.


Život ne treba trošiti na bezvrijedne ljude i one koji ne zaslužuju vašu ljubav i pažnju, jer će ti biti žao i vremena i sebe. Shvatićeš tada da su to bili prazni dani, hefte i godine. Pazite da ne poklanjate svoje vrijeme svima, jer postoje osobe koje ga stvarno ne zaslužuju.Svima dajte šansu, ali nakon što vam nekoliko puta ne uzvrate odanost, jednostavno odustanite od njih jer neki ljudi su bez morala i bez griže savjesti. Možeš skazaljku na satu okretati unazad koliko hoćeš ali vrijeme nećeš zaustaviti.


Vrijeme se ne može niti vratiti niti nadoknaditi ali se ne smije gubiti nada da postoji šansa da u životu ipak sretneš sebi srodnu dušu. Vjeruj i ne gubi nadu da će doći i bolji dani. Kao što sunčevi zraci razgone tamu noći tako će i tugu zamijeniti sreća. Ne postavljajte sebi visoke ciljeve, jer sreća leži tu pored vas. Ne ubijajte vrijeme smišljanjem pakosti i dokonlukom – jer onaj ko ubija vrijeme – ubija sebe.


Vrijeme učini svoje. Prašina zaborava polako će ali sigurno prekrivati sjećanja. Parče po parče. Jer život je kao mozaik, pa po neka kockica od zuba vremena i ispadne.


Da upravo tako nekad namjerno posipajte pepo ili otrgnite parče životnog mozaika. Sve zavisi o kojem djeliću se radi.


Da te život zagrli moraš mu raširiti ruke. Ne plači za onim što je prošlo, jer se vratiti neće, učini sebi sadašnjost ljepšom kako bar ona ne bi bila još jedno kajanje u budućnosti.


Vakat leti a ostaju samo sjećanja. Još jedino u mislima možete šetati nekim starim stazama. Vakat donese i ponese taman onoliko koliko je kome suđeno. Ni manje ni više. Vakat ne može da se vrati ali možemo uciniti napor da nas zalud ne pregazi. Ostavimo otisak da smo postojali.

Piše: Ervin – Erko Spahić