Linč u režiji policije

 

Umoran i pospan kasno uvečer stigoh u ćeliju. Sam sa bolom u očima koji je postao vjeran moj pratilac, utonuh u misli. Riječ dr Jovovića tjeraju na razmišljanje. Moram racionalno promišljati, biti realan. Šta ako sasvim oslijepim? Kako da provedem ostatak života u potpunom mraku? Postavih sebi jedno od najbolnijih pitanja u životu. Ibrahime, šta ti je sve ovo trebalo? Da li baš niko među bjelopoljskim muslimanima nije imao preči od tebe da se pokuša organizovati i instalirati SDA? Zar si ti morao biti onaj koji će ići od čovjeka do čovjeka i tražiti ljude da se politički organiziraju? Vidiš li da sada niko iz toga naroda i ne pokušava makar da te posjeti dok se ovako patiš u zatvoru? Da ti nije roditelja, žene, sestre i braće ne bi ti imao ko doći u posjetu. Sjetih se osnivanja stranke njihove opuštenosti i neshvatanja prave situacije. Pošto su na kućnim sjedeljakama, koje su održavane u tajnosti u navodno uglednoj kući bjelopoljskog intelektualca, aktiviste DPS-a i lokalnog čelnika te stranke, izabrali ženu predsjednika Narodne strane za Bijelo Polje na funkciji na kojoji nije mogla nikako biti izabrana bez glasova odbornika SDA, stvari su krenule u pogrešnom pravcu. Tada su za uzvrat dobili kancelariju, koja im je po zakonu pripadala u zgradi Skupštine opštine i podijeljeno im je još par minornih mjesta u strukturi vlasti opštine. Kada je nekolicina njih posjedala u klupe Skupštine Crne Gore, kao poslanici bošnjačkog naroda, te su dobili ono što nisu bili kadri ponijeti, (kako intelektualno tako i moralno), te počeli razmišljati u pravcu egocentrizma i samoobmane razmišljajući kako će takva situacija vječno trajati. Onog momenta kada su osjetili slasti prividne moći, novca i vlasti, počeše glumiti i izigravati prave prdonje. Ograničeni do bola, a egoisti u dubinama svojih duša, prepustiše stranku kadrovima koje im je vješto poturi DB. Kratkovidna stranačaka politika, lični interesi, glupost i neznanje dovedoše do istiskivanja čestitih ljudi iz stranke, te postavljanja ubačenih elemenata DB na čelne pozicije gradskih i stranačkih odbora. Tom prilikom visoki operativac Državne bezbjednosti zasjede za predsjednika najjače i najbrojnije bošnjačke opštine na sjeveru Crne Gore. Nažalost, iako je među ubačenim bilo čak i onih koji nisu bili u stanju sačuvati čak ni vlastitu porodicu, sada su takvi jadnici istureni da brane interese bošnjačkog naroda. Među tim poturenim navodnim kadrovima bilo je čak i onih koji su zauzimali visoka mjesta u pravosuđu i organima KPJ i bili visoki i ugledni članovi te parije, koji su muslimanskoj sirotinji dijelili i stotine godina robije, novčane kazne i sl.

Šaku iskrenih vjernika koji su doista ušli u ovu utakmicu sa jedinim ciljem postizanja Božijeg zadovoljstva i života dostojnog čovjeka, izboriti ravnopravan ili par približan status koji su imali Srbi i Crnogorci za narod kojem su i sami pripadali, još prije nego je i došlo do kongresa stranke na perifidan način udaljiše iz stranke. Onog momenta kada sam vidio kako se pljačkaju prve pare koje su u vidu donacija stigle za pomoć stranci, shvatio sam da je ideja definitivno propala. Utakmica koja još nije ni počela, sa timom koji ti sastavi protivnik ni ludom čovjeku ne uliva optimizam. Navijači i domaći teren u takvoj konstelaciji snaga nemaju nikakvog značaja.

Svjestan situacije, skrhan bolom zbog nemogućnosti da bilo šta uradim, čekao sam priliku da se na kongresu obratim prisutnim i da napustim stranku. Na kongresu sam prvi uzeo riječ. U sali Skupštine Opštine u Bijelom Polju proučih nekolio ajeta na arapskom jeziku i prevedoh ih na bosanski, a zatim rekoh i ovo:

„Gospodo, ovo je naš maksimum. Mi dalje nismo kadri voditi narod. Moramo sebi priznati da je ovo naš maksimum, u protivnom prijeti nam propast. Ova prilika samoorganizovanja bošnjačkog naroda na ovim prostorima čeka se skoro sto godina. Nemamo pravo prokockati ovu šansu koju nam Gospodar nudi. Moramo kontaktirati sve one pripadnike našeg naroda koji se do sada nisu kompromitovali, mislim u političkom smislu, i ne gledati na njihova vjerska, već nacionalna ubjeđenja i intelektualne sposobnosti i prepustiti im vođenje stranke. Normalno, to ne bi značilo naš odlazak iz stranke, mi bismo i dalje bili tu i pomagali koliko smo kadri pomoći. Sada se, gospodo, vodi politika, i to sudbinska politika, sada se rješava stanje našeg naroda za narednih sto godina. Moramo prevazići lični egoizam i egocentrizam. Treba dosta mudrosti i oratorskih sposobnosti, poznavanja filozofije i sličnih vještina pa biti partner Đukanoviću, Maroviću, Bulatoviću i njima sličnim u predstojećim nam pregovorima, kako sa njima tako i sa predstavnicima međunarodnih institucija”.

Iako nisam uspio dovršiti svoje izlaganje do kraja, jer je nastala opšta pobuna i dreka naših novopečenih stranačkih prdonja zamračenog uma zbog prividne vlasti koja ih na brzinu opi i uljulja zahvaljujući određenim privilegijama koje dobiše preko noći, bio sam zadovoljan što sam rekao onošto sam mislio i što se poslije svega ovoga mogu mirne savjesti od njih distancirati i povući iz stranke. Kada sam napustio salu Opštine i plačući otišao kući, padao je snijeg kao iz rukava. Da li je to bilo slučajno ili ne, nije ni važno, ali se sjetih one narodne: Ne pada snijeg da pokrije brijeg već da divljač pokaže svoje tragove.

Nakon kongresa, zahvaljući mom obraćanju na mene je organizovano i sistematski krenuo linč, dirigovan od strane DB. Linč i moralna diskreditacija, mene i mog političkog stajališta, potpomognuti na prvom mjestu glupošću ovih iz stranke (koje samo uzgred spomenuh), najbolniji su period mog života. Samo zahvaljući svijesti o Gospodaru, te činjenici da se On ne može prevariti izdržao sam te udare. U tim napadima posebno su prednjačili ubačeni elementi DB, potpomognuti rasturačima i plaćenim slugama dušmansko-fašističkog režima. Glavni pokretač i imperativ ovih neljudi bile su sitne privilegije, koje im je tih dana režim davao. Dželati vlastitog naroda i petokolonaši te privilegije su koristili za lično bogaćenje. Jadni, kratke i plitke pameti, stali su u službu rušenja vlastitog naroda i mog vjerskog, ljudskog i političkog diskreditovanja i daljnjeg djelovanja (…)

Život je pokazao da je glupost napuštanja parlamenta bila olakšavajuća okolnost u korist režima i jedan od nesvjesnih poteza naših lidera. Onog momenta kada je SDA napustila crnogorski parlament širom su otvorena vrata režimu za naše hapšenje. Da smo ’94 godine imali nekoliko poslanika u skupštini Crne Gore nikada se tako nešto ne bi moglo dogoditi. Da se nismo svrstavali na jednu stranu i birali između dva zla. Oni koji su morali znati suštinu zla, a ona glasi: „zlo je zlo” i nema nikakve razlike između većeg i manjeg zla, kako su godinama govorili narodu, nikada niko ne bi pozvao muslimanski narod da glasa za Momira Bulatovića, a protiv Branka Kostića. I jedan i drugi su ratni zločinci i među njima nema razlike, niti se oni razlikuju u mišljenju po pitanju bošnjačkog naroda. Da se stvari olahko nisu ispuštale iz ruku, te da se vodilo računa o vlastitim greškama nikada se ne bi desila ona bruka u parlamentu među našim predstavnicima, pred očima kamera i crnogorske javnosti, i to poslije zatvora, od strane ubačenih nam elemenata još daleke 1992. godine(…)

Mislim da na osnovu sudskih spisa koji više nisu strogo čuvani spisi, ozbiljan historičar koji zna svoj posao i sa ovolike vremenske distance može sa sigurnošću i velikom preciznošću utvrditi kako je teklo to bremenito i teško vrijeme. Nažalost, stanje u Crnoj Gori je slično vremenu devedesetih godina prošlog vijeka. Ni danas 2011. godine iako pokušavaju pune tri godine dobiti uvid u sudske spise, policiske akcije Lim, moji advokati nisu uspjeli u tome. I dvadeset godina poslije genocida nad Bošnjacima Republike Bosne i Hercegovine, te napaćenog Sandžaka, saborci Slobodana Miloševića u Crnoj Gori i dalje čuče u istim rovovima i pucaju iz njih. Ovoga puta masovna klanja i egzekucije zamijenjene su kontralustracijom i privatnim tužbama za navodne duševne boli.